Zašto?

Dobro došli! 1

 Prvi i drugi post postavljeni su na francuskom jeziku iz praktičnog razloga. Naime već neko  vrijeme živim u Nantu (Nantes). Portus Namnetum iz vremena galsko-rimskog. Srednjevijekovni  Namtes, tad prijedstonica Bretanje moćne.. Uglavljen u deltu triju rijeka:  Loare (Loire), Erdre ( Erdre) i Sevre (Sévre) nekad je bio grupa manjih ostrva koja su rukom ljudskom spojena i formiraju današnje jewgro grada. Zovu ga  Zapadna Venecija.  Više informacija i detaljniju priču o neobično dinamičnom a mirnom gradu možete potražiti na brojnim stranicama interneta…nisam se latila pisanja da vam dajem nekakve statistike i informacije dostupne na netu. Pisaću vam o Nantu u hodu i kroz neku od mojih prizmi..ali sad sam u letu, eto samo da se prijavim u blogere.

Naime tu sam za prijatelje i ljubitelje mojih djela..Mnogo toga uradimo  i promakne nam iz vidokruga, iz često nepoznatog razloga zaboravimo da smo bili, a kad nismo bii ili nismo uradili – žalimo….Ponekd poželim da sam svemoćna pa da vratim vrijeme ili da se ja vratim u neki trenutak….Ipak nisam…Uzalud moje 3 godine provedene eksperimentisanjem u labaratorijama Fakulteta Fizičke Hemije.. Shvatih da mi je potreban vazduh i plavetnila oba..Uz slikarstvo, stvaranje i kreiranje objekata i djela koje raduju ljude  a zapravo su proizvod unutrašnje nužnosti ponekad baš za tim trenutkom koji nekad propustismo ili ga ostavismo…

Davno sam izašla iz mirišljavih ateljea Više Škole Likovnih i Primenjenih Umetnosti u Beogradu sa nazivom diplomiranog aranžera-dekoratera i diplomirane nastavnice likovne kulture. Od tada nahodah se radioničareći ,  ima već 13godina .

Radionica. Volim tu riječ. Odrasla sam motajući se oko radnog stola gdje su tata i brat  često proizvodili zvukove čekićem,cirkularom, bušilicom…Uvijek bi bila blizu da pomognem « da dam ruke »…U drugom uglu  je bila majka , koja je s vremena na vrijeme krojila i šila nama dvijema suknje uglavnom..Šivaćoj mašini nisam prilazila često jer sam vrijeme provodila sklapajući komade izmodelovane i fircujući..Sa bakom koja bi rijetko dolazila u goste  provodila sam vrijeme kukičajući…Od tud već naznaka za moj kasniji današnji put..

Niti sam sakupila u klupko i tu sam da ga odmotavam. Njime oblikujem svoje putovanje kroz svijet zamaštan primjenjenom I likovnom umjetnošću. Nastavljam koračajući kroz radionice koje vodim kao likovni pedagog ,  nadovezujem klupčane niti  iskustvima  dragih kolega i prijatelja..

Radionica ! Radost! Raditi nešto čemu se radujemo i što raduje druge ..

Boraveći deset godina u velikom lepom belom gradu , studirajući, radeći, putujući, obogatila sam vještinama koje koristim u  raznim radionicama umjetničkim. Grad u kom sam provela djetinjstvo namamio me mirisima, otvorenim morem, jugom i sjećanjima koje sam prizivala. Spakovala sam svoj život u kamionet i vratila se moru koje me uvijek poravna . Herceg Novi, grad koji se izležava kako kakva slatkoputa boginja, na vratima čarobnog zaliva . Boka kotorska..zaliv oblika leptira u letu.. U malenom zakupljenom prostoru od ne više od dvanaest metara kvadratnih pokrenula sam pogon svog tadašnjeg ateljea butige Isart. Kao neuobičajena pojava , sramežljivo sam pokazala umijeće vrijednih ruku i obojenog svjetla…  

I o tom gradu ću vam pisat u hodu kroz priču, to uvijek radim na kom god sam meridijanu…Bacim mamac ljudima koje volim a koji ne kročiše skalama grada Tvrtkovog, Stjepanovog, vašeg i mog…A kad zakukaju na prvom odmoru skalina od Žabe, prođu kraj teta Boke, pored palmi ,smokava kaktusa….upute se ka starom satu ili Karači  poželiće da se vrate jer to je sad i njihov grad….Zaliv je cijeli izvajan prirodnim ljepotama ..mjenja svoje odore u dogovoru sa Suncem i mjesecem koji igra kakav ples zavodnički sa Jadranskim  morem….

I tako vrijeme prolazi , ne uspijeh ga ni zaustavit  a kamoli vratiti…Ali kao što rekoh , pokušaću  prenjeti svoje boje i razmišljanja o prijateljstvu, pejzažima sa vama koje smatram djelovima mozaika ove priče i putovanja…

DSC02099

Kasna je ura, još ne rekoh konkretno ništa čini mi se da se samo zapetjah u isto klupko koje počeh razmotavat na pola teksta….Latit se pera nije lako, i odabrala sam ga  u svrhu kaligrafskog ispisivanja a ne da pišem eseje  , romane….

Zao ću se zaustaviti i podjelit neke od dragih segmeta  u sledećim pisanjima..Do tada veliki pozdrav sa obale Loare koja neumrno nosi Erdru i Sevru ka Atlantiku, nošena osoljenim vazduhom velike vode…

Imena rijeka i ostalih stranih imena ponek zazvuče presmiješno na drugom jeziku…ne zamjerite….

This entry was posted in razno. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Your email address will not be published.